Drvo

Tijelo zemlji nek´ je zrno duša preseli u drvo u tišinu svojih godova Kao paučina ispletena sva su lica, sva imena samo svijetla noći brodova Mogu biti bor na vjetru sam u mraku, sam na svijetlu drvo u tišini šume jer me šume sve razume Mogu biti to što jesam zabludama svojim tesan živo drvo ispod kore čekam ruke da me stvore Da bih bio veslo broda spokojan, kraj divljih voda šibice sto noču vide bijeli štap što zna gdje ide Biti jedna od dasaka koja oda hod koraka odškrinuta vrata sobe pustam svijetlo šta te zove k meni, što te zove k meni Pusti ljubav, da prolista na koncu čista k´o sunca trag pusti Bože da je slavim u te ruke stavim dušu za kraj Kad me vrate zemlji Crnoj duša preseli u drvo u tišinu svojih godova U tom času pomirenja sve su krivnje, poniženja jeka iz dalekih rovova Već sam bio trn u oku batina u desnom boku već sam bio stup od srama što na vijeke mora s nama Već sam bio kundak puške gurnute u ruke muške oštar iver ispod kože napravi me boljim, Bože Daj da budem dom za ptice svoga neba prognanice ne, baš to u nama diše i od ljudi pravi kiše Daj da budem okvir slika od svih mojih saputnika slika što na grudi stišćem šušte kao suvo lisce A na slici moja mati mlađa, no je mogu znati još je dijete što prkosi dok u sebi dijete nosi Jedna slika oca moga u samoću urasloga što na pozdrav diže ruku šalje nijemu oporuku k meni I evo, ja na rubu šume djeca pale stare gume plamen što se nebu penje mjesto čuvat će za mene Mjesto gdje je šapat krila noćnih ptica i leptira ptica koje grade gnijezda duši starijoj od zvijezda Tu su ispred kuće moje i ta šta kuca, znamo ´ko je ja sam zemlja, duh je ptica ja sam zemlja, duh je ptica samo Božja pozajmica meni Pusti, Bože, da te slavim u te ruke stavim dušu za kraj