Putovanje

Napokon smo sami u tom dvorcu praznom. Umorna od puta ostala si sa mnom. Bijela si i mirna kada sklapaš oči, predjelima sjajnim sada ćemo poći. Nema na tvom licu nemira, ni sjene — zauvijek si draga zaspala kraj mene. Tonemo u mraku, ali tu gdje ležiš probija se svjetlo, ili mi se smiješiš. Sigurni smo sada, nježna si i plaha, ali ovdje nema života ni straha. Sad nas more čuva, sad nas kriju kiše. Jedno zvono zvoni — ne čujem ga više.