Požar srca

I osjećam – „JA“ za me je malo. Neko se iz mene uporno otima. Halo! Ko govori? Mama? Vašeg sina divno boli! Mama! Srce mu požar obuzeo. Recite sestrama,Ljudi i Olji- ne zna više kud bi se dio. Svaka riječ, ma i šala, koju rigaju usne Goruće, izbacuje se kao prostitutka gola iz zapaljene javne kuće. Ljudi njuše- vonja paljevinom! Stigli nekakvi. Blještavi! Pod kacigama! Čizmetinama nije moguce! Recite vatrogascima, da se nježnije penju na moje srce Goruće. Sam ću. Bačve suza iz očiju istočiću. O rebra dajte da se operem. Iskočiću! Iskočiću! Iskočiću! Iskočiću! Ljosnuli. Iz srca nećeš iskočiti! Na lice što Gori iz pukotine usana pougljen poljupčić hoće da prokljuje. Mama! Pjevati ne mogu. U crkvici srca pojanje se čuje! Obgorjela figurice riječi i brojeva iz lobanje, kao djeca iz Goruće zgrade. Tako je strah uhvatiti se za nebo dizao Goruće ruke “Luzitanije” Ljudima što drhte u tišini soba s pristaništa stooki se odražava sjaj. Kriku posljednji,- barem ti jeku o tome, da Gorim, stoljećima daj!