Skrovišta djetinjstva

Mi stanujemo u proljećima i jesenima, po gnijezdima u krošnjama i granama. Naše je oči vilenjak oprao u jezeru što je upilo vidik neba. Stanujemo u cvijeću vrh sijena na travi po ambarima, pojatama i smočnicama gdje se voće suši: daleki, žuti i plavi. Ima nas na ljuljkama, na ljuljaškama, ima na pahuljama što lete, na vlatima što hvataju otopine sunca, u pričama crvenoga dana. Mi smo kišnicu popili sa žlijeba, pružili usne za nježnost oborine, i s vrha krova napili se neba, a dosta je kapi vina ostalo da visi o dugi, vina i ambrozije, – mane. Mi smo sakrili duše u jarke pored puta, vrzući se pored balasta na pruzi, u jarke, u ponikve, u rupe, u crkvama smo tražili ledene grobnice, kripte i katakombe, svuda podrume, ropotarnice i šupe. Mi smo oni koji pržinom grade i grizu zemlju kao crvi. U kući mučili smo roditelje da traže: dijelom u mrazu bunara, u tamnim sobicama, u konobama i u potkrovnici – ko vidi nas? Ko čuje uzdah u tmici? – Svuda smo se sakrili tako sitni: pod čaršave stola, pod ćebeta kreveta, pod suknje što vise, pod bršljan na verandi, u kovčege, konzole i komode, u naše šatore svuda smo dušu sakrili za matore; sami plakali, sami plazili jezik starijima koji ne žive u znaku srca, vampirima; i krv nam je tekla. Nas sakriva busenje i divna stakla – sakrivaju nas goleme stare kuće na selu, sakriva nas rijeka gdje dabrovi grade grad – sakriva nas planinska jeka. Mi listamo u bjesnilu trava i iz vreve bašta izvire nam glava sa žutim vlasima kukuruza. Mi najzad spavamo po ormarima i u snu nježnim zubima krhamo orahe, srodne teškim brigama.