Augustovska noć

Nisam vrebao meki glas mujezina s uboda tankih munara u nebo. Ni miris vjetrića s lipa i žena i tmina haljinskih u ovo mrtvo veče nisam vrebo. Ali sam nešto otkrio: ovu široku sobu, tako duboku i tajnu kada ugasim svijeću, da mi se čini da sam u Crnome grobu i da razbludno tonem u ispitom cvijeću. U čaši umire ruža i bokor dragih ciklama, o što mi poje s krikom o nekoj sreći svijeta. Ja imam zemlju, a nemam ništa, i tama meni je tečna večeras, i, možda, ipak sveta. Možda ću naći sebe, i neki trag do svijesti, ja što bez spomena prođoh, drugar vjetra na drumu, kad sam u parku vrebao klupu da mogu sjesti i našao izvor-vodu i divnu, pravičnu šumu. Meni je vruće, ali je noćas sunce sa mnom, žarko i ugaslo, iskra u svakoj tački zida. Sunce u sobi! I u svom kutiću tamnom pohodit će me čudom milost i uskrs vida. Mnoštvo kutova neznanih ima u raskošnome mraku mnogo punoće vrele u gluhoj praznini. Duhanski oblaci putuju u blaženome znaku, a krv romoni, šumi, zvoni, struji u tmini. Ovako protegnut, od tjemena do nožnog prsta, slutim da živim, kvasac u kaosu tvari, i nagi žmarak osjećam, kroz kičmu, preko krsta moje golote i smrada do toplog srca stvari: Neka jauču mačke! Strastvene naslade noći nek dršću u kolu pod plavom zvijezdom na tamnome nebu; do slavoluka patnje ne mogu ni doći, ja ustah u grobu, i već sam u samome Nebu. Ja pijem koktel dječji s prsta u mokra usta. O mrak je ovaj čežnjiv Sav nota muzikalna. A radost vinograda duše preliva se, gusta, u kace teške noći i u plam augusta: znam da je rijeka srebra i plaža meni jalna.