Mala prosjakinja

Plače cura pored dveri što u sjajne vode dvore, A u dvorima ko srebro smijeh se čuje, pjesme ore, Plače cura i mrzne se od jesenje hladne bure, I ozeblom rukom briše suze što joj licem cure. Sa suzama ona samo tvrdu koru kruha prosi, Od stida i uzbuđenja glas joj molbu jedva nosi. Al od buke pirovanja ne čuje se njena želja, I curica stoji, plače pored smijeha i veselja.