Čovek i more

Slobodni čovječe, ti vijek ces ljubit more, to svoje ogledalo. U bibanju, što mine, ti dušu motriš si u beskraju pučine. I duh tvoj ponore zar nema jos i Gore? Ti volis roniti u njedra svojoj slici, nju grliš očima i rukom, često kušaš zaglušit srce si, da kucaj mu ne slušas u divlje tužbe te neukroćenoj rici. I vi ste, oboje, i tamni i diskretni, čovječe, tko je dno ti bezdna dirno grozna, o, more, skrivena bogatstva tko ti pozna? Vi tajnu čuvat ste ljubomorni i sretni. Ipak se borite stoleca nebrojena medju sobom bez milosti, bez pokajanja, o, tako željni ste i smrti vi i klanja, o, borci vječni vi, o, braćo nesmiljena.