Petar petrović Njegoš – noć skuplja vijeka

Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče ispod polja zvjezdanije’ u proljećnu tihu veče, siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi, te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi. Nad njom zv’jezde rojevima brilijantna kola vode, pod njom kaplje rojevima zažižu se rosne vode; na grm slavuj usamljeni armoničku pjesmu poje, mušice se ognjevite kâ komete male roje. Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim sjedim i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim. Čuvstva su mi sad trijezna, a misli se razletile; krasota mi ova boža ràzvijala umne sile. Nego opet k sebe dođi, u ništavno ljudsko stanje, al’ lišeno svoga trona božestvo sam neko manje; pretčuvstvijem nekim slatkim hod Dijanin veličavi dušu mi je napojio – sve njen v’jenac gledam plavi. O nasljedstvo idejalno, ti nam gojiš besmrtije, te sa nebom duša ljudska ima svoje snošenije! Sluh i duša u nadeždi plivajući tanko paze na livadi dviženija – do njih hitro svi dolaze! Rasprsne li pupulj cv’jetni ali kane rosa s struka – sve to ostrom sluhu grmi, kod mene je strašna huka; zatrepte li tice krila u busenju guste trave, strecanja me rajska tresu, a vitlenja mučê glave. Trenut mi je svaki sahat – moje vreme sad ne ide; sile su mi na opazu, oči bježe svud – da vide. Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti – zavid’te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti! Hod je vilin mlogo dičnî na Avrorin kada šeće, od srebrnog svoga praga nad proljećem kad se kreće; zrak je vile mladolike tako krasan kâ Atine (Palade), ogledalo i mazanje preziru joj čerte fine. Ustav’, luno, b’jela kola, produži mi čase mile, kad su sunce nad Inopom ustaviti mogle vile. Prelesnicu kako vidim, zagrlim je kâ bog veli, uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj želji. Pod zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju. Ah, cjelivi, božȁ mana, sve prelesti rajske liju! Cjelitelni balsam sveti najmirisnî aromati što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati. Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože, ništa ljepše nit’ je kada niti od nje stvorit može! Malena joj usta slatka, a angelski obraščići – od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći! Snježana joj prsa krugla, a strecaju svetim plamom, dv’je slonove jabučice na njih dube slatkom mamom; Crna kosa na valove niz rajske s igra grudi. . . O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi! B’jela prsa Gordija su pod Crnijem valovima no planina Gordeljiva pod vječnijem snjegovima na izlazak kad je sunca sa ravnine cv’jetne gledim, kroz mrežicu tanke magle veličinu kad joj sl’jedim. Igram joj se s jabukama – dva svijeta srećna važe, k voshištenju besmrtnome lišenika sreće draže; znoj lagani s njenom kosom s zanešene tarem glave. . . Druge sreće, malo važne, za nju bi dâ, i sve slave. Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći c’jele! Jošt se sȉtan ne naljubih vladalice vila’ b’jele; svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom, kao sunce s svojim Likom kada leti nad pučinom. Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu, tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!