Psovke nežnosti

Autor: Miroslav Mika Antić

Najveća slova ljubavi: jedan novembar kad nikog nisam voleo, ni sanjao. Najveća slova nemira: jedan novembar kad sam se nad samim sobom smeškao vrlo mirno. Moj budući gospodin spomenik tih noći me je proganjao, proganjao, duž praznih bulevara, pod maglom neprozirnom. Taj ludak je nekim bronzanim čulom shvatio to što se od mene taji još od kamenog doba. Dokazao mi je takve stvari od kojih bi se i bog proročanstva zadivio. Kopao mi je javno raku i sekao mi vene, a Sav je izgledao detinjast, Sav je izgledao dobar. Vadio mi je prstom oči, a mlakim glasom neprestano me umirivao, umirivao. Najveća slova života: kad sam u širokom luku život obišao. Najveća slova nežnosti: kad sam rikao kao krdo bizona i sa asfalta pasao travu. A onaj premudri od bronze kao avet je za mnom išao, išao, i na nos mi izišao, učeći me da letim korenjem zakovan u zemlju, i milovao me po kosi, i razbijao mi glavu. Nije mi žao što sam ispao naivan kao dimnjak–sanjalica, koji za života čeka da ga proglase za vulkan, iako nisam bljuvao ni pepeo ni žar put oblaka i ptica. Ja sam večito cvetao plavo, i to bez razloga plavo, kao jorgovan u blatu ispred kasapnica. Ja sam mislio: U redu, razmrskajmo usijane čelenke o zid, možda će se iz toga izleći nekakvi dani. Ja sam mislio: u redu, sve grobare na baštovanski kurs, mozda ćemo naučiti na kosti da kalemimo cvet. Sad mi zaista više ničega nije žao, i neću urlati, ni sliniti u rukav ako sutra neko ko bude pozvan da nišani, na mene prstom ne nanišani. Pljujem ja pomalo na vas, nadmeni budući. Da se nismo ovakvi prljavi grizli i parili, da nismo ovakvi nakazni pre vas krvarili i sanjali, voleo bih da vidim na šta bi ličio vaš okupani, puderom posuti, zaglušujući svet. Najveća slova sramote: kad sam bez stida presvlačio, svojeručno, do gola, tolike mamurne usedeličke noći. Najveća slova ozbiljnosti: kad sam se strašno šegačio dok sam terao ceo svet oko sebe da sa mnom hoda na rukama, naglavce. Najveća slova vojevanja: Kad sam u svojoj brzopletoj samoći mimoišao metkom jedino čelo koje imam, pobrkavši sve pravce.
Primetili ste grešku u tekstu?