Ljubavnici

Niko nas neće podeliti više, na dobre i grešne. Tajni smo kao grane snežne, a sve što je staro u ljubavi, plače sve tiše. Još malo samo, pa ćemo sumorni, sa osmehom tužnim, u strastima ružnim, stati, bolni, bledi, umorni. U bilju, ili nečem drugom, moćnom, nad proplankom jedne šume mlade, naći ćemo opet svoje nade. U mirisnom nebu noćnom. Nade svih koji se bolno smeše. I, kad, opet, kao večni cvet, nad telima umornim, nebesa zaplave. I zagrljaj opet bude svet’, kao zlato oko svete glave, sa tamjana mirisom sumornim, nećemo znati koji greh to beše, među gresima što ko oblaci plove, što nam ta tela i duše dade divne i nove.