Prometej

Pokrij svoje nebo, Zevse oblaka pàrom i kušaj svoju snagu, kao dječak što stabljikama čička rubi glave, na hrašću i na vrhovima brda, ali mi zemlju moju moraš ostaviti. I kolibu, koju ne sagradi ti, i ognjište moje, na čijem žaru zavidiš meni. Ničega jadnijeg ne znam pod suncem od vas bogóva. Vi hranite bijedno žrtava dankom i molitvi dahom svoje veličanstvo i tužno biste životarili da prosjaci i deca nisu Nada pune lude. Kad bijah dijete pa se u nevolji nađoh, skretao sam zalutalo oko suncu, kao da je nad njim uho koje će žalbu mi čuti i srce ko moje koje će da me požali jadnog. Tko pomože mi protiv obijesti titana? Tko spase me od smrti, Zar nisi sve to učinilo ti, svetoga žara puno srce? A ti si, mlado i dobro, obmanuto za spasenje zahvaljivalo onome koji tamo Gore spava. Ja da te štujem? Zašto? jesi li ikad ublažio boli potištenom? Jesi li ikad utro suze zaplašenom? Ne iskova li od mene čovjeka svemoćno vrijeme i vječni usud, moji gospodari i tvoji. Ili si mislio, valjda, da ću zamrziti život i u pustinje bježat zato što nisu dozreli svi cvjetni snovi? Tu sam i stvaram ljude oo svome Liku, rod meni ravan, da pati, da plače, da uživa život, da se veseli, i ne haje za te, kao ni ja! Prevod: Dobriša Cesarić