Sarajevo

Sad nek spavaju svi naši mili i besmrtni. Pod mostom kraj II ženske gimnazije nabujala Miljacka teče. Sutra je nedjelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu. Naravno, pod pretpostavkom da ne pada kiša. Dosadna, duga Sarajevska kiša. Kako li je bilo Čabrinoviću bez nje u tamnici! Mi je proklinjemo, psujemo, a ipak dok pada zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju. Mi je prokljinjemo, psujemo svjesni da od nje nikad Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena. Pa šta! Zbog toga zar manja biće moja glad za tobom i manje moje Gorko pravo da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat I kad jedine riječi postaju ne „zaboravi“ i „zbogom“? Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti, ali u svakom slučaju nije zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg mene, ovaj grad u kome možda i nisam bio najsretniji ali u kome je sve moje i gdje uvijek mogu naći barem nekog od vas koje volim i reći vam da sam sam do očajanja. U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav a Jevtušenko sigurno negdje u Gruziji. U Parizu kako da zovem hitnu pomoć kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona? Ovdje, zovnem li topole, svoje sugrađanke, i one čak znaće šta je to što me boli. Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsretniji, ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.