Rođeni dvadeset treće, streljani četrdeset druge

Večeras ćemo za njih voljeti. Bilo ih je 28. Bilo ih je pet hiljada i 28. Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi. Sad bi bili očevi. Sad ih više nema. Mi koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona, mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili, mala velika moja, večeras ćemo za njih voljeti. I ne pitaj jesu li se mogli vratiti. I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put, crven kao komunizam, Gorio horizont njihovih želja. Preko njihovih neljubljenih godina. izbodena i uspravna prešla je budućnost ljubavi. Nije bilo tajni o polegnutoj travi. Nije bilo tajni o raskopčanoj bluzi. Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom. Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put, bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti, bili su vozovi i makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta, s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv. A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka, na Cvjetnim Trgovima i Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube, čekale su Ane, Zoje, Žanet. Čekale su da se vrate vojnici. Ako se ne vrate, svoje bijela negrljena ramena daće dječacima. Nisu se vratili. Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi. Preko njihovih streljanih očiju. Preko njihovih nedopjevanih Marseljeza. Preko njihovih izrešetanih iluzija. Sad bi bili očevi. Sad ih više nema. Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi. Mala velika moja, večeras ćemo za njih voljeti. (1953)