Epilog (Ex ponto)

Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetni dan, sine moj! ̶  Šta si vidio u ljetni dan, sine moj? Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek. ̶  Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan? Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna. ̶  Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan? Vidio sam da je ovaj život stvar mučna koja se sastoji u nepravilnoj izmjeni grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku. ̶  Hoćeš da usneš, sine moj? Ne, oče, idem da ž i v i m. EX PONTO