Sedamnaest već leta nebo rudi

Sedamnaest već leta nebo rudi što nikad zgašen od početka Gorim, al’ kad se mišlju o svom stanju morim, osjećam usred plama mrazne studi. Izreka, da se dlaka prije ćudi menja, je prava; i s čuvstvima sporim nagnuća Ijudska ne popuste; Gorim čini ih teške koprene hlad hudi. O jao, kad će onaj dan da svane, da motreć kako bježe moja ljela iz dugih muka i ognja se selim? Hoću li ikad vidjet one dane kad će se slatki izraz lica sveta očima svidet baš koliko želim?