Emily dickinson

Gorčica spliće šiške – Javorov razboj je crven – Moje minule cvasti Suvišnim čine slavlja tren. Kratka, no strpljiva bolest – Čas da udijeli, I jedan dolje, to jutro je U kojem su anđeli – Povorka kratka bje, I Bobolink tu je – Vremešna Pčela nas oslovi – I kleknusmo u molitvi – Vjerovasmo da je rada – Molismo se biti. Ljeto – Sestra – Seraf! Poći s njima nas pusti! U ime Pčele – I Leptira – I Lahora – Amen! 23 Imah zlatni novčić – Izgubih ga u pijesku – I prem vrijednost je mala A zemlja puna bogatstva – Ipak, imao je cijenu U mom štedljivu oku – Toliku da ne našavši ga Sjedoh uzdahnuvši. Imah rumena drozda – Koji danima pjevaše No kada se šume obojiše, On odleprša također – Vrijeme donese druge drozdove – Njihove balade bjehu iste – Ipak, za nestalog Trubadura Držah „u uzdama sobe čiste“. Imah zvijezdu na nebu – „Plejada“ se zvala – A kad svrnuh pogled Odluta u nedogled. I mada nebesa su puna – I zvijezde noć osjaje – Jer nijedna moja nije. Priča moja pouku ima – Nestalog druga posjedujem – „Plejadom“, Drozdom ga zovem I novčićem u pijesku. A kad ovaj tužni napjev Suzom popraćen – Pogleda izdajniku u oko U zemlji nekoj – daleko – Uz uvjet da kajanje uzvišeno Misli mu svlada – Utjehu pod suncem Neće pronaći nikada. 49 Ne izgubih toliko do dvaput, Uze to ledina uboga. Dvaput prosjakom stadoh Pred vrata Boga! Anđeli – dvaput slazeći – Novom me snabdješe zalihom – Provalniče! Novčare Oče! Bez ičeg ostadoh još jednom! 56 Budem li prestala Ružu nositi Za prazničnih dana, Bit će to zato što onkraj Ruže Bila sam pozvana – Budem li prestala imena uzimati Što ih pupoljci moji oplakuju – Bit će to zato što mi prsti Smrti Po žuboravoj usni dobuju! 98 Za čast jednu sve se otkazuje – U mitronosno Popodne Nitko se od purpura ne krije – Nitko ne bježi od ove Krune! Kočija, to osigurava, i pješadija – Komora, i stalež, i gomila – I zvona dok projahujemo Svečano kroz sela! Kakva dolična Pratnja! I uslužna kad bojnici sjašu! Kako su samo odani ti šeširi Što na rastanku mašu! Kakva pompa ponad hermelina Dok Ti, i Ja, prosto otkrivamo Grb štita ponizna I čin smrti zahtijevamo! 128 Prinesi mi sumrak u šalici, Zbroj jutara pehare I reci koliko je Rose u tmici, I jutra koje su pohare – Kaži mi koliko vezilja spava Što prostranstva plete plava! Piši mi koje nečuvene note U novom su drozdovu ushitu Sred zapanjena granja u ritu – S koliko staza Kornjače se nose – Koliko šalica Pčela ispije Raskalašnik Rose! I tko Dúgē lukove postavi I tko poslušne sfere predvodi Prutom što nježno se plávi? I čiji prst sige ugodi – Tko zbraja niske noći Spoznajući da nema te moći? Tko podiže malu Alban Kuću I prozore zatvori kao da je zazidana Moj duh ne može vidjeti – Tko će me pustiti u proslavu dana Opremljenu da letim Pompu da nadletim? 130 Ovo su dani kad vraćaju se Ptice – Nekoliko njih – Ptica, dvije – Da pogled unatrag bace. Ovo su dani kad nebesa ponovo su Prisna – stara sofistika Juna – Plaveti i zlata zabuna. Oh, prevara koja ne zbunjuje Pčele – I skoro da njihovo uvjerenje Moje iskazuje mnijenje. Dok sjemenke očevide svojoj slavi – Meko u promjenjivu zraku Hita list strašivi. Oh, Otajstvo ljetnih dana U magli Posljednja Pričest – Nek i dijete ide s vama Da podijeli što je posvećeno – Sveti kruh da uzme I neumrlo vino. 214 Kušam Liker nikad spravljen – Iz Vrča Biserna – Taj Alkohol ne prinose Ni sva Rajnska zrna! Opijena Zrakom – izronih Razbludnik polja Rosnih – U beskraj ljetnih dana – Iz krčmi Plavonosnih Kada „Posjednici“ Pčelu pijanu Iz cvijetnih izbace odaja – Kad Leptiri „čašice“ se manu – Pit ću do beskraja! Dok Serafi sniježnim Šeširima mašu – I Sveci – na prozorima vise – Da maloga Pijanicu vide Što o Sunce oslanja se. 241 Volim pogled Agonije, Jer znam da stvaran je – Ljudi Grč ne patvore, Nit hine Mučenje – Oči ocakljene – i to Smrt je – Nemoguće glumiti je Krunicu perli na Čelu Što u bola ushitu je – 249 Divlje noći! Divlje noći! Kad s tobom bih bila Divlje bi Noći Naslada oblila! Zalud – Vjetar – Srce u luci je – Bačena Kompasa – Razdrte Mape! Veslajući – Rajem – Ah, More! Da mi je bar Noćas U te se usidrit Gore – 251 Preko plota Raste Jagodnjak Preko plota mogla bih se Kad bih htjela popet. Jagodnjak je lijep. Ali – ako Kecelju uprljam – Ukorit će me Bog Oh – kad on bi Dječak bio I on bi se, da može, ko ja ponio. 258 Zimskih Popodneva – Koja tišti, kao Jeka Crkvenih napjeva – Zlijedom neba nas rani – Ožiljkom ne obilježi, Već nutarnjom razlikom Gdje Smisao leži – O tom naučava – Nitko – Ovaj Pečat Žala – Potištenost imperijalna S Neba nam poslala – Kad javi se, Krajobraz sluša je – Sjene – suspregnuta daha– Kad nestaje, kao Dalj je Pogleda Smrtnog Praha. 280 Osjetih pogreb u Umu, Žalobnike što kao procesija Stupahu oko groba I pričin svijesti kao da zasija. A kad sjedoše svi Obred neki, poput Bubnja – Zatutnja, zatutnja – i pomislih Da um mi je obamro od tutnja – Tad začuh da Kovčeg podižu I škripa Čizama Olovnih, Onih istih – kroz moju Dušu I Prostor cijeli poče da zvoni, Kao da samo nebo je Zvono, I sve što je, tek Sluh jedan, A ja, i Tišina, čudni neki Rod Ko samotan brod amo nasukan – A onda Podnica u Razumu puče I padah sve dublje i dublje – i zgodih po jedan svijet u svakom od padanja I kraj tad bje ovoga znanja. 287 Časovnik jedan uminu – Ne onaj na Kaminu – Ženeve vještina najizvrsnija Lútka u stavu mirnu Ne može izvještit naklonu – Strah se u Urese vere! Od bola Figure pogurene – Iz Decimala otrepere – U Neuračunjivo Podne – Ni Doktor ga maknut neće – Njihalo grudve Sniježne – Trgovac ga salijeće – Dok hladno – neupleteno Ne Kima sa Zlatnih kazaljkâ Sekunda odobrava ga – Decenije Preuzetnosti između Života Brojčanika – I Njega – 324 Neki u Crkvu Nedjeljom idu – Ja u Domu stojim svom – S Crvendaćem korskim pjevačem – I Voćnjakom ko Kupolom – Neki Nedjelju u misnoj halji služe – Ja tek svoja Krila nosim – Umjesto da Crkva zvoni Mali Zvonar pjeva meni. Propovijed Boga, znana duhovnika – Nikad se dugo ne glasa, I umjesto, najzad, da stignem u Raj – Odlazim tamo svakoga Časa. 333 Travi je tako malo činiti – Sfera prosta Zelenila – Tek Leptira da ugosti I da mrsi se Pčela – Lelujava da je cijelog dana Od Pjeva koji Lahori nose U krilo da polegne Sunčeve Zrake I da svemu nakloni se – Na nisku, Noću, da niže Rosu – I tako se iznimnom čini Da i Vojvotkinja obična je Prema toj vanjštini – Čak i kada mre – da mine U bajne Mirise livada – Kao Skromne mirodije, na počinak gre – Il se kruni ko Lavanda – I onda u Zlatnom Štaglju biti – I sanjati Danā léno – Travi je tako malo činiti – Htjela bih biti Sijeno – 338 Znam da živi. Negdje, u tišini. Krije svoj život neobični Od naših očiju grubih. To igra je trena. Busija odveć nježna, Tek da stvori se radost Koja dosegla bi do svoga čuđenja. Al ako se igra bude Pokazala u Zbilje prodornosti, Radost ocaklila U upornom zjanju smrti Zar zabava ne bi Preveć skupa bila! I zar šala ne bi Predaleko odmilila! 341 Poslije velikog bola, osjećanja se lede – Živci, ko Nadgrobnici, ceremonijalno sjede – Stegnuto se Srce pita da li patilo je Jučer, ili Stoljeće prije? Stope, mehanički, vrte se – Tlom, il Zrakom, il Nikamo – Bezobzirno uzrastao – Put je drvenolik – Kvarca spokoj, kamenu nalik – Ovo je Olovni Tren Pamćen, ako preživljen, Ko Smrznuti što se sjećaju Snijega – Studeni – prvo – potom mrtvila – potom ničega – 449 Umrijeh zbog Ljepote – i tek Što smjestih se u Grobu Jedan koji zbog istine umrije, Smješten bje u susjednu Sobu – Tiho me pitao: „Zbog čeg si tu?“ „Zbog Ljepote“, to uzvratih mu – „A ja, zbog istine – Oboje jedno je – Braća smo“, tako mi došapnu – I ko rođaci koji se Noću sretnu – Kroz zid pričasmo sobni – Dok nam Mahovina usne ne dosegnu – I napokon – imena nam prekri – 465 Kad umrijeh – mušice zuj se čuo – Tišina u Sobi snuje Poput tišine zraka U predahu naleta oluje – Svud oči – iscijeđene do suha – Uzdah uz uzdah tu je Pred posljednji čin – kad kralj se U Sobi – pojavljuje – Zavještah svoje Uspomene – Otpisah od sebe sve Što se darovati može – i tog trena Mušica oglasi se Zujem Plavim – nesigurnim, mucavim U iščezlim Prozorima – zatamni svjetla plam – I više ne uzmogoh Vidjeti da gledam. 552 Zalazak sunca u Oku Donosi nerazgovijet Krajobraza – Boje Oboda – Rastočeni svijet U jantarnom Otkrivenju Razgaljuje – Patvori – Svemogućstva Inspekcija Naše inferiorne tvari – A kad dostojna svojstva Oličiše u svojoj se Sili – Prenusmo se – ko da smo spaženi U Besmrtnosti bili – 560 Ne zna za propuste, Umanjenje – Već ogromno – ozbiljno – žga – Dok ne bî tijekom raspada Izdano od čovjeka. Ne mogu zamislit da Planetarne sile Budu uništene, uvijek snova Podnose Razmjenu Teritorija Ili cijelih svjetova – 585 Volim gledat kada srče Milje I Doline obliže ko niske – I stane brstiti Hladenca obilje A onda – golem – Gorske Vijence opkorači sve – Oholo se zagledavši U Daščare – uz Puteve – Potom Stijenje krši Da stegna uzmogne provući A Lelek mu se prolama U strašnim – hučećim stancama – Pa niz Brdo za sobom se sruči – I njišti poput Sina Groma – Zatim – od Zvijezde hitrije Stane – pokoran i svemožan Pred vratima svoje staje – 609 Godinama izbivah iz Doma I sad ispred Kapije Stojim – Otvorit je ne smijem Da Lice koje ne vidjeh prije Prazno ne bi zurilo u moje Pitajuć me o nakani – „Nakana mi Život, napušteni, Da li se takav ovdje stani?“ Oslonih se o Strah – Pred kojim Nekad oklijevah – Tren kao Oceana huk O moj se razbi sluh – Smijehom se lomnim zasmijah Kako bih mogla polako Pred Vratima svladati Prepast Ali nikad ne zadrhtah tako. A onda uz Kvaku priljubih Ruku, s uzdrhtalom pomnjom Da Vratnice strašne odskočile ne bi I sravnile me s Tlom – Maknuh Prste kao od stakla Što ruka ga moja takla I od Doma, gluha od straha Kao Lopov pobjegoh bez daha – 701 Jedna mi misao danas dođe Koju znah otprije, Al je ne dovrših – davno Ne znam godine koje, Ni gdje ode, niti zašto dođe Drugi put do mene, Nit konačno što bje, Ne mogoh kazat je. Al negdje u duši znam Da sam je srela ranije; Tek na to me podsjetila – I više mi došla nije. 712 Jer ne mogoh po Smrt doći Dođe ona – u znak naklonosti. U kočiji nitko ne bje, osim Nas I Besmrtnosti. Lagano smo išli – Njoj se Žurilo nije, a ja Rada, besposlice okanih se, Jer taknu me Susretljivost ta – Prođosmo Školu, Dječju vrisku Na Odmoru, u Dvorištu – Prođosmo i Polja Zijevajućeg Žita – Sunce blizu svom Noćištu. Ili, bolje, Ono Nas je prošlo. Rosa postajaše drhtanje i zima, A Halja mi bila kao Paučina – I od Tila Pelerina – Zastadosmo ispred jedne Kuće, Kao Otok Zemljani bijaše – Jedva joj se nazirao Krov – S Vijencem – što Zemlju ticaše. Minuše Vijekovi otad – al za me Kraći bjehu no Minute Kad naslutih da Glave su Konja Ka Vječnosti okrenute. 719 Pokatkad u južnom vjetru biva Patosa osobnog glasa, Netko dok otkriva U zemnom Izbjeglog dom. Slutnje svijeta, ljudska utočišta, Mnogo nerazumljivoga. Milovid – Daljina – Stranstvovanja i njegova konačišta. 761 Iz Praznine u Prazninu – Bez zavoja Put – Gurah Mehanička stopala – Da stanu – iščeznu – il krenu – Sasvim svejedno – Ako priskrbim kraj Svršit će se onkraj Beskrajne otkrivenosti – Zatvorih oči – i tapkah okolo I svjetlije bî mi sljepilo. 762 Sve ovo ne nasta odjednom – Bilo je to postupno Umorstvo – Napad – potom Životu Prilika – Da zgasi Blaženstvo – Mačka Mišu produljuje rok Puštajuć ga da se vrti Tek toliko da mu Nadu da – Dok ga ne sludi do smrti – To Života je dar – otići – Bar jednom sretan – u pričinu – Napola umirući – potom se pribirući Za Svjesniju Pomrčinu – 786 Od sebe – da bdi – Službu zahtijevah hitnu Da strašnu ispunim Prazninu Što život tvoj za sobom ostavi – Prirodu pognah Kotačima svojim Kad Njeni počeše da koče – Gdje stade s Radom svojim Moj vlastiti upravo otpoče. Nastojah zamorit Mozak i Kost – Da zamorom izmore Sjajeće svite živaca Životnost da smore Do neke dosadne ugode Onih što Glavu otklone Da bi Kosu znali – i zaboravili Koje su boje Dani – Kušnja ne bi bila utažena – Tama tako obujmljena Kao što moja strategija bi Ponoć da potvrdi – Da Lijeka za Svijest nema – Mogućnost minuća Jedina Prirode Ljekarija Za Bolest je Bića – 794 Kap pade na Drvo Jabuke – Druga – Krov umije – Više njih poljubi Strehe – I Zabat zasmije – Nekoliko ih Potok daruje Što moru gre – da pomogne – Sama naslutih njihovo Biserje Što Nisku bi da uzmogne – Prašina u mijeni i lebdeći Drumovi – Ptice žovijalno pjevahu – Sunce svoj Šešir snimi – Grmovi – titrejke skakahu – Ušutkane Lutnje lahor je dotako – Stapajuć ih u Vedrinu – Potom je Istok Zastavu istako I otpiso ovu Svetkovinu – 838 Nemogućnost, poput vina Razgaljuje Čovjeka Koji je kuša; Mogućnost Je bezukusna – Spaja Slučaja mutni Tračak I u Mjeri prohujale dobi Čar postaje sastojak Izvjestan poput Kobi – 986 Uzak jedan Svat katkada Kroz Travu prolazi – Možda ste Ga sreli – ili ne? Tek na tren se spazi. Kao Češljem Trava se razdijeli – Pjegava strijela u tmini – A onda se kod stopala sklopi, Zatim otvori se, jureć ka daljini – On voli Močvarna Polja. Besjemenim ide Tlom. Još ko Dječak, Bosonogi – O Podne više no jednom Zamišljah da prolažah Kraj fijuka Biča Suncem raspletenog I kad stadoh da ga svežem Nabra se, pobježe – Mnoga Stvorenja Prirode znam I ona znaju mene – Srdačnost me s njima spaja I oduševljenje – Al nikad ovakvog ne sretoh Svata, Samog il sa drugovima A da uzdah ne pritajih I Jezu u Kostima. 1191 Jetki atom u Zraku Ne dopušta ikakvu debatu – Sve što kazano je o Ljetnome Danu Napustilo našu je Palatu – Za koji Ogranak Radosti Potvrdnog smo mnijenja Kao Granica Oblasti Il Ȕstava – Ushićenja – 1198 Meko More umiva Kućice More Ljetnog Zraka I lijetahu i padahu čarobne Trenice Što ploviše bez straha – Kapetan bio je Leptir Kormilar bješe Pčela A cijeli je svemir Razdragana posada bila. 1263 Nema Fregate što nas poput Knjige Vodi u daleke Zemlje Nit jurišne konjice poput Stranice Propinjuće Poezije – I ubogi mogu tim Putem krenuti Bez tereta Putarine, bosi – Kako je skromna Kočija Što Ljudsku dušu nosi. 1498 Zrcali Ulica – u Kobi blistavilu Drvo i Putnik sjene odraza – Zrak svijetao u zovu veselu Prisan s Dječacima Staza – Metalnim trepetom Sanki osuta Naglašenim i minulim To Prošlosti nadmoćna nota Smisao daje danima Sadašnjim 1510 Kako je sretan Kamen mali Što sam po Cesti luta, Karijera – zadnja mu rupa na svirali Nužda – nikad očuta – Čiji kaput Smeđom tvari zrači I u prolazni Svemir se oblači, Poput Sunca sebi dostatan Sjaji s društvom il samotan, Ispunjuje Zakon apsoluta Njegova nehajna prostota – 1593 Vjetar puhnu ko Lovački Rog – Prodrhta kroz Travu – I Zelena Jeza naježi Jaru Zloslutno minući kroz otavu – Zasunusmo Vrata i Prozore Kao protiv Smaragdnoga Duha – Kobi Mokasin strujni Tog trena upravo otpuha – Čudnu Rulju dahtavih stabala I Ograde koje odletješe I Rijeke kojima Kuće jure – Gledahu – što Dana tog – živješe – Zvono na tornju podivljale ure Krilate poruke objavljuje – Koliko toga može doći Koliko toga otići, A još Svijet nastanjuje! 1714 U svjetlu koje nestaje Vidimo jasnije, znatnije Od žiška koji ostaje. Ima u bijegu nešto Što prizor pojašnjava U zrake odjenuto 1742 Koliko su mrtvi daleko Ispočetka se ne zna; Njihov povratak čini se mogućim Za mnogih usrdnih ljeta. I onda, da li smo za njima krenuli Ne znamo sa sigurnošću, Tako smo prisni postali S njihovom dragom prošlošću.