Hilandar

Zvono manastirsko daleko se čuje, I teče molitva stare srpske lavre; To Gospod blagi milo pravoslavlje, U žeženo zlato kao kovač kuje. Tamo gdje se posno vjekovima spravlja. Gdje se niko krivo još zakleo nije, Od kad sunce s neba Svetu Goru grije. Istočniče bistri milog pravoslavlja! Moja duša hoće gdje je Sava Sveti Obnovio temelj duhovnoga zdanja, Čekajući novo Ljeto Vavedenja Uz slavopoj Hristu i Presvetoj Djevi. Duhovno utočište Stefana Nemanje. Prag, sasude, kivote i ikone svete, Cjelivati hoću kao majku dijete; Dok mi duša sluša monaško pojanje. Najsjajnija zvijezdo pravoslavnog neba, Okrepljenje tijelo hoće s tvog izvora Da zahvatim vode iz Savinog bunara I zatražim mrvu beskvasnoga hljeba. Da mi se radosno osmjehne lice, Kad u srećnom času dođem ti pred vrata, Najdivnija kruno duhovnoga zlata; Hilandare stoni, srpska prestonice.