Lika

Po tebi suva bura niz goli kamen liže, opústi sve i dušu pa čovjek sanja ružno, zbriše toplinu oka, razbije dječije igre, tada, u kasnu jesen, čak je i jare tužno. A nekad opet, Liko, prosineš modrinom neba, pa plavet iz oka zrači, iz cvijeta i škrtih voda, brda odišu smiljem i cvrčak doziva ševu, kovilje miluje vjetar i kaplje krv jagoda. Na vrelom kamenu tvome ljuta se šarka svija i bosu nogu čeka, mutno se cakli zjena, trava oporo škripi, a kamen prlji i žeže; nekad si sva u trnju, mrka i naježena. A nekad s gostima sjediš, tinjaju lule iz Bruvna, čekaju, meki ko duša, lički jastuci naši, a ti sve nudiš hljebom, radošću svojom i tugom i dugom starom pričom o Lazi harambaši. S torbom i gunjem ideš, pokorno tupo blago, mjeriš okean pusti, beskrajan — tvoja tuga — stegnuta srca ruješ u smrzloj Minesoti, rudarska krtica nijema i tamni tuđi sluga. Pamtim te najzad, Liko, s bombom bune u ruci kako se rušiš naprijed, gromadan usov u lijetu, mrviš bunkere sive, tuđince pokopavaš, izrasla u sama sebi i ravna svakom na svijetu. I znam da nikad više Saviti pleća nećeš, pred tuđim pragom stati, kamena, tupog lica. Sad si u svojoj kući, dignutoj rođenom rukom, viješ se, dragano Liko, u kolu ljepotica. A sjutra, krene li neko da ti okuje ruke, ustaćeš, surovi ratnik, iznad gologa krša i preko sprženih brda, oporih i nepokornih, krvava marama tvoja burno će da zaleprša. (1948)