Drugar vjerni

Frkću konji, zbogom selo drago, krećem na put rastužena lica, a s brežuljka, sa pašnjaka znanog, gleda za mnom drugar čobanica. Sama, pusta, zavijena mukom, maše mala pocrnjelom rukom. Zvrje kola, promiču ljeskari, traka puta u beskraj se vije, idem, kažu, na velike škole, u čudesni košmar gimnazije. Osta pašnjak i jaganjci brojni i curica, drugar nerazdvojni. Znam, sjediće sama, zagledana u jagode i ševina gnijezda, sjećati se mojih obećanja pod živicom, uz treptanje zvijezda. Pričao sam, nije vajde kriti: „Jednom ću se tobom oženiti“. Otad prođe konjica godina, čekam listić, njenom rukom pisan, i spremam joj lagariju divnu: „Nikada se oženio nisam! Vječno, sjetan, mislio sam na nju, ostah vjeran starom obećanju.“ Jednog dana, kad se natrag vratim, ko tuđinac, uozbiljen tmurno, već me niko dočekati neće ni u susret potrčati žurno. Sa pašnjaka, zamukloga mukom, niko neće domahnuti rukom. A ja, ipak, predati se neću, iskitiću, kao bajku staru, sjetnu priču o curici plavoj i o njenom voljenom drugaru. U toj priči biću vjeran, mio. Obraduj me, divna lagarijo!