Maćuhica

Crna kao ponoć, zlatna kao dan, Maćuhica ćuti ispod rosne vaze, U kadifi bajne boje joj se maze, Misliš: usred jave procvjetao san! Zato je i zovu nježno „noć-i-dan“ Naše gospođice kada preko staze Starog parka ljetne sjene sjetno gaze Ispod vrelog neba, modrog kao lan. Kao samrt tamna, kao život sjajna Maćehica cvate, ali ne miriše— Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan. No u hladnoj nevi čudan život diše, Zagonetan, dubok, čaroban ko san, A kroz baršun drhti jedne duše tajna.