Balada o suncokretu

Neki conte, inače i knez Ostade u špagu bez penêz, Pa je conte uzo mali conto, Hoću reći nekakav aconto, Pošavši na bliz i dalek put: Dragi Kneže, želim srećan put! Put ne bješe opasan i dug, No i grof već mora coldat dug, Pa je conte bijeloga iz svijeta Došao sa dramom suncokreta, Kako javi (bivše Zvono), Jug, Zbog reklame contu dobar drug. Suncokret je žuti i ružan cvijet, Oskaru što Wildeu bješe svet, Jer je žut ko zlato, kao dukat, Žut ko drijevo i direktor Dukat, Žut ko zavist, Kina, Japan, grijeh, Žut ko žuti pofarbani smijeh. Conte bješe s ovim cvijetom snob, Stare mode wildeovske rob, Pa za starom modom conte hodi Kad za nôs nas hoće on da vodi, Pošavši u sumnjiv neki svijet Da donese Damin suncokret. Nego conte za naš lijepi groš Donio nam nešto nova još, Pa iz zemlje svakojakih nunzia Donio nam nešto iz D’Annunzia, Što sad slavi razne topove I gusare, rimske lopove, Vojnovićev Lik iz Venecije (Ko iz pera kakvog Pecije) Sjeća naše nasmijano oko Jedne knjige, nazvane Il Fuoco, Gdje je roman sred Venecije Bio bluff od indiskrecije. Ali što ćeš: conte nije kriv Što je Barnum još i danas živ, Pa iz dičnog kneževoga pera Teče dramski roman hotelijera, Roman kakvog Dečak miluje Kad na tuđi chic anšpiluje. Bog zna koji literarni grad Dužni conte našao je sad Pumpalištem svoje žute drame I atrakcijom svoje žute dame? Da je mene Kneže pitao, Tih žutoćah ne bi čitao! Objavljeno izvan Knjige pjesama (1900-1914) Napisano: 1912.