Jesen pozna

Svoje pruge magla nisko nosi, ko potka su u tršćaku sada. Po zelenoj i dugačkoj kosi, uz šuštanje, žuto lišće pada. Kroz daleke proplanke dok bježi, mjesec šuška i vidi sve više – zapletena u zelenoj mreži, niti spava ona, niti diše. Mir bez daha – čarolijom sine. Neizreciv bol se smiri njen. A na svijet se, skovan od svježine, to izlio zvonko-plavi tren.