Sijači

Jutro. Bik riče. Iz široke nozdrve Para mu bije. Odjekuju strane. Zlatno, ko klasje zlatno kada dozre, Izbija sunce, navješćuje dane Ljiljana skorih. Šume pjesme vrela, I ranim pupkom pupe gole grane. Ovo su časi velikijeh djela: Širom oranih, zamagljenih njiva Vide se jaki roditelji sela. Znoj im sa lica udara i liva, Polako kraču k’o da svaki stupa Kovčegu svetom gdje ugodnik sniva. Polako kraču. I dok magla tupa Rastanjuje se, i dok sunce lije Radosti zlatne iz crvenih kupa, Svi mašu rukom iznad brazda tije’ – I prodrti im peševi rukava Lepršaju se, šume, ko kad vije Vjetar u spletu sasušenih trava. Meni se čini: ko da krila sklope Svijetle ptice, i svrh ovih glava Lebde i poju, a iz svake stope Radnika krotkih, roblja naših dana, Lovori, sjajni ko zlato kad stope, Rastu, sviju se, pa vrsima grana Poljube Crna i znojava čela. Horovi zvone, i ko suza vrela Po podrtijem krovovima sela. I svaki sijač ko da viši biva, Raste, i svaki pod krstom se diže Nebu. . . I na me, usred ovih njiva, Ko razdrobljene zvijezde, sve stiže I pada sjeme iz žuljavih ruka; A ozgo otac silazi sve bliže: Uz pratnju silnih i čudesnih zvuka Oreol sjajni on polaže viš’ njih. . . I svud iz neba, s vrhova i luka, Zvoni i zvoni: „Osana vo višnjih!”. . . Sja sunce, zlatno ko klasje kad dozre; Bik riče ispod jela stogodišnjih, I jutro kadi dimom jake nozdre. . .