Rob

U tvrdom stegu lanca obje mu ruke stoje; Okolo njega guje i akrepi se roje, Memla ga bije jaka. Ali mu ipak licem po koja radost sine: U nebo pogled šalje, molitvu bogu pjeva, Sred ovog Crnog mraka, sred ove mrske tmine U nadi srce zgrijeva. Nadaj se, patniče, nadaj, i sanjaj sanak sveti! U tvrdoj vjeri nade tješit se, krijepit znaj, Ta bog će čuti molbu, puknuće lanac kleti I ropstvu biće kraj