Pahulje

Pjevala je zima svoju pjesmu staru; Praminjô je snijeg i veselo pleo Od srebrnih niti svoj široki veo, I rasprostirô ga svuda po Mostaru. U zasjedi cure čekale su momke; Nanula se klepet čuo po sokaku, Padale su grude po svakom junaku, Uz drhtavi smijeh i radosti gromke. I ti nekud prođe, u mahalu, sama; Pokrila te zima čistim pahuljama, Pa po tebi trepte kô sjajni leptiri. . . Samo tvoje lice skriti nije htjela, I ja vidjeh kako, ispod snježnog vela, Radosno i zlatno proljeće me viri. . .