Na mjesečini

Zvjezdice se nebom zlate, Među njima mjesec plovi, A po kuća cijela sela Svijetle se svuda krovi. Po šumici glasak bruji, Tičice ga mile daju, A bubica sitna zuji Po mjesečnom leti sjaju. Pa cvjetiće zalelija, A duša se moja mlada Rajevanjem tu napija. Tu sam sio na travicu, Kraj potoka, meka, bajna, Uz’o sitnu tamburicu, Pa uživah svijeta sjajna. Uzdahn’o sam dva, tri puta Pjevajući prošlu slavu… Tamburicu milu spustih, I podigoh nebu glavu: Kumovsku sam slamu gled’o, Zv’jezde gled’o kako sjaju, I bac’o sam, srpsko čedo, Pogled svakom neba kraju. Zamislih se: ko to tajno Krasno, plavo nebo stvori? I sa milim da se bajno Zvjezdicama blista Gori? Ko sunašce žarko dade, I one mu zlatne zrake? Tu prirodu ko sazdade I miline prosu svake? Tada mi se izdaleka Nešto milim glasom javi: Bog sve stvori – i čovjeka – Njega ljubi, njega slavi! Ja se trgoh – glasak čujem – Pa sa strahom prošaputa’: Tebe ljubim, tebe štujem Neizbrojno, Bože, puta!